Teško je voditi bilo kakvu racionalnu polemiku sa Noelom Malkolmom, jer on ne polazi ni od kakve racionalne pozicije. Osnovno pitanje u istoriji Bosne, kao i ove o Kosovu, je kako je on posmatrao bosanski i albanski narod koji istorijski stalno dokazuje. Jedan narod se uvek mora ponašati kao narod, mora imati nešto zajedničko kroz koji se on kao celina ispoljava. Ne mora da to uvek bude država, iako je smisao istorije svakog naroda da stvori svoju nezavisnu državu. Malkolm Albance posmatra kao Bosance, kao jedno stanovništvo, demografsku skupinu pod tim imenom.
Pri tome je najveselije, da se osnovna objašnjenja o postanku pojedinih naroda i etničkih skupina (kao Srba, Hrvata, Vlaha, Albanaca i po njemu nekih mitskih Bošnjaka), u ove dve knjige ne slažu.
U prvoj knjizi "Bosna. Kratka istorija" koju je objavio 1994. godine, on veli da su se Hrvatski doselili na Balkan u onim granicama severozapadne Hrvatske koje drže i danas, ali da su "verovatno uključili veći deo same Bosne, sem istočne kriške Podrinja". Pri tome je od bosanskih povjesničara i posebno od Tunje Filipovića preuzeo izvrnut prevod Porfirogenitovog opisa doseljenja Srba i Hrvata, koje u Bosni dele reka Pliva, Imota i Cetina. Na isti je zabavan način preuzeo i prevod Kinamosa da je Bosna poseban narod od Srba.
U ovoj novoj istoriji Kosova, on jednostavno kaže da su Hrvati naselili zapadnu Bosnu. Ne pominje bruku sa prevodom Porfirogenita i Kinamosa, ali je verovatno u međuvremenu čitao original pa prećutao. Srbi se doselili u Rašku, severozapadno Kosovo i Crnu Goru. Na Kosovo su došli kasnije iz Dalmacije, Bosne i severne Srbije. U svakom slučaju, on dokazuje da Kosovo nije srpska istorijska kolevka. Kao da su se ove ove dve knjige pisala dva različita pisca.
U prvoj knjizi o bosanskoj istoriji je preuzeo teoriju Dominika Mandića o postanku i prirodi Vlaha, ali je ublažio zaključak da su Vlasi postali od rimskih legija u Panoniji, koje su bile popunjene afričkim crncima. Sada se povinuje standardnoj teoriji da su oni ostatak stanovništva iz doba Rimskog carstva, da su govorili nekim polatinjenim jezikom, a poreklom su vezani za Albance.
"Albansko-vlaška simbioza" se verovatno ostvarila na zapadnom Kosovu. Kako se ne menjaju do 12. veka - nema Srba, ono je značajno po tome što je tu stvoreno proalbansko stanovništvo poreklom od Dardanaca. Tako ta faza ranog srednjeg veka Kosova ima značaja po tome što je upravo tu omogućeno "preživljavanje Albanaca". Drugi je značaj u tome što je to bila kolevka Vlaha. Na kraju zaključuje da je "ovo više spekulacija nego zaključak".
Ona je korisna, "jer ideja da su ilirski Dardanci bili predšasnici Albanaca mogla bi imati nekog sentimentalnog interesa za današnje kosovske Albance". On se ne slaže sa albanskim istoričarima da su Albanci u srednjem veku na Kosovu imali većinu stanovništva, ali da se pre dolaska Turaka to nije videlo jer ih je pravoslavna crkva vodila pod Srbima. Njegov je zaključak da je albansko stanovništvo u istorijskom kontinuitetu postojalo na Kosovu, ali kao manjina.
sutra: Srpski vitezovi, mađarski plemići