Poznavaoci okultističkih i spritualističkih sfera slažu se u jednom: posle najčuvenije svetske "vudu" magije, kojom vračara uz poznate namontirane i obajane lutke upravlja drugim ljudima nanoseći im nevolje, sledeća po snazi i uspešnosti delovanja na ovoj skali jeste vlaška magija.
Nastanjeni u istočnim delovima Srbije, s vrlo očuvanim paganskim običajima, iako prilično izgubljenih korena, izvorni Vlasi brižno čuvaju svoje magijske obrede. Sigurno najpoznatiji javni magijski obred, Rusalje, u kojoj odabrana žena pada u trans radi razgovora s mrtvima, dogodio se poslednji put 1969. godine u selu Duboka nadomak Kučeva. Rusalje je jednostavno "ubilo" novo vreme, civilizacija, ali sećanje ne umire tako lako.
U Kučevu razgovaramo s najstarijom živom vračarom, devedesetjednogošnjom Hristijanom Marković-Šojanović, koji njeni Vlasi od milošte zovu Kristina. Kako njena snaja Vojinka kaže, Krstina sve jede, hekla bez naočara, vrlo dobro se drži u skladu s njenim godinama i još uvek nijednom nije bila kod doktora.
- Pre dvadeset godina bila je bolesna, dali smo joj da popije jedan "andol". Nedugo posle toga pala je u nesvest. Kada smo je povratili, rekla je: "Ako mi dovedete doktora, ubiću i njega i vas ovako polumrtva". Pre nekoliko godina pala je i polomila obe ruke, ali kod doktora nije išla. Kad je bolesna, ne jede ništa, samo pije neki njen čaj. "Bolest mora sama sebe da pojede", to je njen odgovor na bolest - priča nam Hristijanina snaja.
Krstinin unuk, Siniša, koji nam u ovom razgovoru služi i kao prevodilac, pored krava i kokošaka odvodi nas do njenih odaja, tačnije prostorije sa zemljanim podom, u kojoj se nalazi krevet i sto na kome su vračarine potrebštine. NJen izgled ne odaje broj godina, ali duboko izborano lice govori da je za svoje godine, a devedeset i jedna joj je, prošla sve i svašta.
- Bog ili vile javili su mi se u snu još kad sam bila devojka i kazali mi kako da vračam i pomognem ljudima. Tad su mi tačno opisali kako da vračam za koju bolest - bojažljivo nam priča Hristijana, uz strah da ćemo njene vradžbine koristiti u neke druge svrhe a ne za pomoć ljudima u nevolji.
- Dolaze mi i neke vračare "iz knjige" koje zapisuju reči mojih bajalica, snimaju me na kasetofon, ali nema uspeha. Ja jesam nepismena, ali to koliko sam ljudima pomogla - to ne bi znali ni oni sa završenim školama - kaže ova stara vračara i seća se da je samo u vreme okupacije išla u školu kad je na snazi bio prinudan rad.
- Među vračarama se nekada znao red, bilo je poštovanja, a ove danas, koje baju iz knjiga, ne znaju ništa. Ima mnogo prevaranata koji samo ljudima uzimaju pare, a sve koje sam ja znala već su na onom svetu. Koliko znam od starih postoji još samo jedna u Rakovoj Bari (nekih dvadesetak kilometara od Kučeva) - kaže Hristijana.
Ona radi samo "belu magiju", pomaže ljudima koji s raznoraznim bolestima dolaze kod nje, ali ima i dosta onih koji se bave "crnom magijom", koja služi kako bi se napakostilo i naudilo nekom. Kao vekovna borba dobra i zla, tako se i ove dve magije još uvek nadmeću i zviškom i homoljskom kraju.
- Kako se baje, evo ovako. Uzme se beli svilen konac, izmeri se visina, konac se presavije na pola, prebaci se preko ramena ili se izmeri "u krst". Zatim se uzme jedna drščica iz metle, izmeri se noga i sve se to ovim belim koncem uveže zajedno s bosiljkom i još osam vrsti zaveše. Zatim se u posudu sipa voda, uzme zrno soli i uz reči "devet" baci u vodu, treba uzeti tamjana, ljute paprike, belog luka i devet zrna žita.
Zatim se onom vodom polije određeno mesto i uz bajalicu to je recept za vezivanje dvoje ljudi. Koliko je uspešno? Ni sama ne znam koliko sam ljudi spojila do sada. Evo, pre mesec dana došao je čovek od preko četrdeset godina da mu obajem za jednu ženu. Nije prošlo ni deset dana, a došli su zajedno kod mene da mi se zahvale - priča nam vračara.
Dolaze kod Krstine ljudi s bolovima u leđima, oni čija deca ne mogu da spavaju (njima gasi "ugljevlje" i to je, kako kaže, 100 posto uspešno), oni koji su vezani "crnim" vradžbinama, koji ne mogu "da idu kod žena, jer se ne osećaju kao muško", a sa smeškom priča o ljudima koji sa stokom, pre odlaska na pijacu, svrate do nje da im vrača kako bi stoku prodali. Kako kaže, mnogi od njih prodaju stoku daleko pre nego što stignu na pijac, a priča da je svojim očima gledala jednog koji je kravu prodao na izlasku iz njenog sokaka.
- Nekada sam znala i da gledam u zrna, ali mi se u snu javilo da to više ne radim i prestala sam. Imala sam jednu pauzu kad sam iz Duboke prešla u Kučevo, kad jedno par meseci nisam vračala. Dešavalo mi se i da neka druga vračara obaje meni, ali joj se to vrlo brzo vrati, kao bumerang. Tačno znam koja vračara može meni da izvrača neke kletve, ali to za njih nije dobro - priča nam Hristijana.
Ne boji se od onoga što joj je "Bog kroz snove rekao" i vračaće dokle bude živa. Svoje "usluge" ne naplaćuje, ali i ne odbija poklone koje joj donose izlečeni. Ova vračara je poslednja stanica mnogih obolelih, jer posle špartanja od bolnice do bolnice i od doktora do doktora, mnogi završe kod nje.
- Najteže vradžbine koje su na vlaškom jeziku i čije se pojedine reči teško mogu prevesti na srpski, jesu za čireve. Posle njih idu one kojima bi čovek na samrti bio oslobođen od vampira i kako bi na onaj svet otišao čiste duše. Najlakše su one da spojim dvoje da se vole, kao i sve za malu decu - kaže na kraju najstarija vračara u zviškom kraju.
TEKST I FOTO: SVETOMIR MARJANOVIĆ